Da li učimo na pričama koje se ponavljaju?

H1N1

Da li učimo na pričama koje se ponavljaju?


H1n1 viakcinaProglašenju pandemije virusom influence A (tip H1N1), od strane Svetske zdravstvene organizacije 11. juna 2009. godine, predhodila je „planetarna histerija“ koja je imala svoje ishodište i uporište, između ostalog, i u nekim objektivnim okolnostima. Naime, prethodna epidemija virusom avian influence H5N1 (“ptičiji grip“) donela je mnogobrojne komplikacije i klinički se prezentovala kao multisistemska bolest sa smrtnošču kod oko 60% bolesnika. Prvi epidemiološko-klinički izveštaji o H1N1 virusnoj infekciji u Meksiku ukazivali su, takođe, na visoku smrtnost. Radilo se o „novom“ virusu sa kojim naš imunski (odbrambeni) sistem nije imao iskustva, sa očekivanom i realnom pretpostavkom o mogućem rapidnom širenju infekcije sa svim mogućim posledicama: medicinskim (komplikacije, smrtnost), ekonomskim, socijalnim, etičkim, itd.

Mudrost, iskustvo i znanje uvek nalažu oprez kada su u pitanju virusi. Tokom pandemije moguće su mutacije virusa i preraspodela genetičkog materijala sa drugim virusima, životinjskog ili humanog porekla, što može rezultirati težim kliničkim tokom bolesti i većom smrtnošću. Zdravstveni sistem, pa i celo društvo, moraju biti spremni i za taj mogući scenario. Međutim, ključni medicinski i iskustveni stav je da je tok pandemije gripa uvek nepredvidiv. Ističem činjenicu da se prva pandemija, validno dokumentovana, desila 1580. godine, i da je od tada opisana 31 pandemija što je sasvim dovoljno za sticanje respektibilnog znanja o nepredvidivosti „novih“ virusnih infekcija.

U subjektivne faktore, koji su doveli do „planetarne histerije“ uključujem široko prisutno neznanje o biološkim mogućnostima, raznovrsnosti i značaju/uplivu virusa na naš celokupan život, ali ne isključujem mogućnost i uticaja farmaceutskih kuća, medija, neformalnih grupa koji iz različitih interesa i pobuda formiraju javno mišljenje i ponašanje većine stanovništva. Široko dostupna mogućnost korišćenja interneta donela je, pored evidentnih koristi u sferi informisanosti i edukacije, i mogućnost plasiranja dezinformacija i poluistina o H1N1 pandemiji i efikasnosti/bezbednosti vakcine protiv gripa. Prvi put u istoriji humane medicine suočili smo se, kao organizovan zdravstveni sistem, sa „neprijateljem“ koga je teško pobediti: antivakcinalni pokret koji se koristio svim mogućim sredstvima. I moramo priznati, taj rat smo izgubili i pored činjenice da je vakcina jedno od najvećih, ako ne i najveće otkriće u celokupnoj istoriji humane medicine.

Ukoliko se oslobodimo svih paramedicinskih i dnevno-političkih uticaja, proglašenje epidemije H1N1 virusne infekcije u našoj zemlji bilo je stručno opravdano, kao i naložene vanredne mere za njeno suzbijanje od strane Posebne radne grupe Ministarstva zdravlja. I pored preduzetih mera, umrla je, koliko je meni poznato, 161 osoba (pet puta više nego tokom epidemije variole!). Radilo se pretežno o mladim osobama, sa teškom upalom pluća i insuficijencijom disanja, što nismo viđali tokom epidemija sezonskog gripa. Sve te osobe bile bi žive, pa i 10 trudnica, da su vakcinisane protiv gripa. Potpuno je neprihvatljivo i neshvatljivo da su ljudi umirali, a da je vakcina bila dostupna, besplatna, sa izuteno dobrim bezbednosnim profilom. U Republici Srbiji nije registrovana nijedna ozbiljna neželjena reakcija nakon imunizacije i pored intezivnog istraživanja svake prijavljene sumnje. Situacija je bila, ali ne samo u našoj zemlji, potpuno iracionalna, apsurdna, a sa moralne (etičke) strane potpuno neprihvatljiva. Lično smatram, da postoji, u najmanju ruku, moralna odgovornost svih javnih ličnosti (lekara, političara, novinara…) koji su putem javnih medija zagovarali odbijanje vakcinacije. Sa druge strane, svako od nas jeste odgovoran za svoje zdravlje, ali i za zdravlje ljudi u svojoj okolini; npr. infekcija H1N1 može kod nas proteći bez komplikacija, ali kod druge osobe, kojoj smo preneli tu infekciju, ona može biti fatalna. I to smo viđali kod najbližih srodnika.

Istine radi, tokom pandemije H1N1 virusne infekcije, uočeni su nedostaci u oblasti koordinacije aktivnosti, u radu multisektorskih tela zdravstvenog sistema Srbije, u oblasti promocije imunizacije i u oblasti komunikacije sa javnošću. Činjenica da mnogi zdravstveni radnici nisu promovisali imunizaciju, kao najefikasniju, najjednostavniju, najsigurniju i najekonomičniju meru u prevenciji i suzbijanju infekcija, već su čak i demotivisali građane sprovodeći negativnu kampanju, zahteva posebnu raspravu u sekcijama Srpskog lekarskog društva i Lekarskoj komori Srbije. Posebnu zabunu, sa pogrešnim informacijama, činili su pojedini mediji angažujući lekare koji nisu stručno kompententni za ovu oblast humane medicine. Trebalo je više isticati primere zemalja sa visokim standardom življenja, socijalne brige, poverenja u organe vlasti i dobro organizovanim zdravstvenim sistemom; npr. Švedske gde je vakcinisano 70% populacije, ili u Finskoj 30%. Eksplicitno negativan stav poljske ministarke zdravlja teško je komentarisati bez verodostojnih podataka o morbiditetu i mortalitetu u dotičnoj zemlji tokom pandemije.

I naše iskustvo iz pandemije ukazuje da iza kampanje ne treba da stoje ličnosti iz sfere politike, već zdravstveni radnici, zdravstveni sistem i, posebno, Institut za javno zdravlje Srbije.

Niko nije sagledao ni ekonomsku stranu pandemije, koja jeste validna za svako zdravorazumsko društvo. Lečenje jednog bolesnika u jednici intezivne nege iznosilo je preko 300.000 dinara, a u opštoj nezi 30-35.000 dinara. Broj kućno lečenih i iznos troškova (antivirusna terapija, antibiotici, itd) teško je i pretpostaviti. Odsustvovanje sa posla, kupovina nespecifičnih mera zaštite, itd. dodatno povećavaju troškove koji, siguran sam, za nekoliko puta premašuju troškove kompletne vakcinacije.

I ova epidemija učvrstila je moje ubeđenje o značaju i neophodnosti bržeg razvoja Instituta za virusologiju, vakcine i serume „Torlak“, kao krucijalne ustanove u dijagnostici i prevenciji infektivnih bolesti. Ne treba biti posebno mudar, pa zaključiti da se radi o zdravstvenoj ustanovi od nacionalnog značaja.

Nabavka i kupovina vakcine protiv gripa nema nikakve veze sa zdravstvenim radnicima, već je klasičan primer moguće korupcije u sistemu javnih nabavki u kojima učestvuju, između ostalog, i državni činovnici. Međutim, ne želim da eliminišem pravo na nevinost do donošenja pravične i nedvosmislene odluke suda. Kao građaninu, smetaju mi propratne manifestacije sile, nabeđene nepogrešivosti nadležnih organa, višemesečni boravci optuženih u istražnom zatvoru, kao i isključivo i navijačko pisanje dela štampe u gotovo svim dosadašnjim, mnogobrojnim i višeznačnim aferama u našem društvu, pa i po pitanju kupovine vakcina. Iskreno se plašim, da se na ovaj način pripremaju građani na jedinu moguću odluku, a sa druge strane, vrši pritisak na sudstvo da opravda takva očekivanja. Pristalica sam obazrivosti, kritičnosti, višestrane i višestruke provere svih navedenih „činjenica“. Činjenica je da je ova afera, koja isključivo pripada sferi javnih nabavki, nanela ogromnu štetu zdravstvenom sistemu Srbije i programu imunizacije.

U Beogradu,
06. maja 2012. godine

Prof.dr Dragan Delić
Predsednik Zdravstvenog saveta Srbije

Leave Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *