business_start

Kako je nastao medicinski akademski forum

Početkom 2002 godine, mislim da je bilo u februaru okupilo se nas nekoliko prijatelja i doslednih podržavalaca u Kabinetu Predsednika SANU, Dejana Medakovića. Pozvao nas je na šoljicu kafe i čašicu konsultacija o svom zdravlju, a pričalo se bogme još više o zdravlju nacije, države,zdravstvenog sistema, naravno i o zdravlju nauke. Nije zaobiđena ni jedna tema, ali je mene impresioniralo interesovanje pokojnog profesora i velikana naše umetničke i kulturne istoriografije za zdravstveno stanje zdravstvenog sistema. Njemu Predsedniku SANU nije išlo u glavu da mu ja kao najbolje i najzdravije preporučujem da kad ima zdravstveni problem okrene telefon i da isti rešavamo zajedno. Umesto što ode sam ili u vozilu hitne pomoći u Urgentni centar i tamo čeka da mu se rešava akutni plućni edem. Bila bi mi čast, kao i mnogim doktorima u ovom gradu da njemu budemo od pomoći i pri ruci. Ali kakav vam je to zdravstveni sistem pita on?
Loš i bolestan odgovaram mu ja, mnogo bolesniji od Vašeg srca. Imao je on Dejan Medaković doktorku, kardiologa čijeg se imena više ne sećam, ali čak ni nju nije bio spreman da deranžira u kasnim noćnim satima, iako se radilo o izuzetnoj osobi punoj samopregora i empatije za ljudsku patnju i problem. Imao je i mogućnost da pozove nekog od svojih mlađih kolega iz Akademije, ali mu je nekako bilo stalo da problem uredimo za sve ljude sa problemima, poput njegovih.
Zdravstveni sistem funkcioniše onako kako se uredi jasnom i konzistentnom politikom zdravstvene zaštite, strategijom i planovima razvoja, njihovim sprovođenjem i evaluacijom, normativnim uređenjem kroz propise koji obavezuju i čine odgovornim aktere na zdravstvenoj sceni. Održao sam kraći “kurs” iz metodike uređivanja i promena sistema, koji nije zadovoljio Predsednika.
A gde je tu u svim tim problemima javnost, zdrava kritička reč, nezavisnih i van vlasti slobodno-mislećih pacijenata i doktora, zbog kojih je valjda napravljen zdravstveni sistem.
Nema kod nas javne i kritičke reči, ona se ne čuje. Čuju se samo marketinške poruke i laži partijaša na vlasti i u opoziciji, jednako nekompetentnih da reše bilo kakve, a kamoli ovako dugo i temeljno stvarane probleme, hronične i po pravilu dugoročne, takoreći doživotne bolesti sistema na umoru.
I tu se gotovo ništa nije promenilo u proteklih 15 godina. Sve je isto samo njega nema. Nema velikog Dejana Medakovića. Nema ni njegove neutoljive žudnje za dobrim zalogajem, čime je samo dodavao probleme godinama i slabašnom srčanom mišiću.
Moja reminiscencija na plodnog pisca i filozofa kakav je bio Ivan Ilić, katolički sveštenik i mislilac, koji je u svojim delima polako, ali sistematski dokazivao da su lekari preuzimanjem sistema zdravstvene zaštite u svoje ruke počeli da ga uređuju po svojoj meri i interesima, a profesori preuzimanjem obrazovnog sistema u svoje ruke učinili isto sa obrazovnim sistemom ga je duboko dirnula. Tražio mi je odmah te njegove knjige i ja sam mu ih kasnije dao. Prihvatajući tu tezu, da danas zdravstveni sistem, kao da je stvoren zbog lekara, a ne pacijenata, a obrazovni kao da postoji zbog profesora, a ne zbog studenata, našalio se jetko, kao da svako otme ono što mu niko ne brani.
Da se nije umešao takođe pokojni veliki srpski naučnik i dugogodišnji Predsednik Akademije Profesor Dušan Kanazir, upozorenjem da dalje ne radikalizujemo stvari, otišli bismo daleko u nestašnim osudama jednih i drugih.
Dejan Medaković je smislio naziv Medicinski Akademski Forum, kao mesto debate o svim etičkim, socijalnim, ekonomskim, pravnim i drugim pitanjima od interesa za stvaranje boljeg sistema zdravstvene zaštite u maloj, siromašnoj i još tranzicijskoj zemlji kakava je naša, sa brojnim nerešenim pitanjima od interesa za njen opstanak. O pitanjima zdravstvene politike, do kojih nam je stalo kao do lanjskog snega, sve dok nas lično i kolektivno ne udari topuz njene loše izvedbe u neposrednom životu.
Naravno da je odmah odbio predlog da bude prvi Predsednik tog foruma koji je trebao da bude asocijacija na Rimske forume, na kojima se debatovalo i ukrštala misaona, a ne samo govornička koplja o stvarnosti i budućnosti. Prihvatio je dan kasnije, kada sam mu rekao da od ideje nema ništa, ako se ne prihvati tog posla neko dovoljno misleći i autoritativan, a van medicinskog establišmenta. Obećao sam mu da ću ja sve da radim po instrukcijama i da ću sve pripremiti tako da njemu preostaje da samo predsedava i zaključi na osnovu debate.
Predsedavao je samo možda u dve debate, ali dovoljno da svojim autoritetom pomogne da stvari stavimo na noge. Čak i tada dnevna štampa je prenosila samo ono što je mogao da izrekne moj komšija Srba, alatničar i ponekad fotograf u dokolici. Od tada pa sve do sada smatram da mi nemamo javnost zdravu i slobodno misleću, da čuje, čak i ako ne razume. I zato opsesivno citiram Njegoševu “da je brata igđe na svijetu, da požali ka da bi pomoga”, nadajući se razumevanju za sve sopstvene nesposobnosti da afirmišem ideju Medicinskog Akademskog Foruma, kao mesta javne debate o svemu što nas žulja u cipelama zdravstvenog sistema Srbije.
Ovo obraćanje nakon skoro 15 godina ima nameru da zamoli za milost i poslednju priliku za otvaranje debate beskomprimisnog javnog ogledanja sa stvarnošću naše medicinske nemeze. Jer ne samo da Dejana Medakovića i Dušana Kanazira više nema među živima, nego ni moj misaoni i radni kapacitet više nisu “ni nalik”, onome kakvi su bili. Spreman da prepustim nekom mlađem i ornijem vođenje ovoga što mi je nezasluženo očito pripalo, pozivam ovim putem dobrovoljce za radikalnu priču o tome kakav nam zdravstveni sistem treba i da li činimo sve što treba da ga dobijemo.
Do njihovog pojavljivanja, dozvolite da Vam zaželim poštovani čitaoče ovih redova zdraviji sistem zdravstvene zaštite, skovan po potrebi i dostojinstvu čoveka.
Dobrodošli u Medicinski Akademski Forum slobodne misli o zdravlju, zdravstvenoj zaštiti, zdravstvenoj politici, medicini i zdravstvenoj zaštiti zasnovanoj na dokazima i odlukama baziranim na stručno-naučnim argumentima.
S poštovanjem,

Prof. dr Momčilo Babić
u Beogradu, 15.03.2016 godine