Nova zdravstvena politika Srbije do 2025.

nova zdravstvena politika

Nova zdravstvena politika Srbije do 2025.

Građani Srbije opravdano očekuju promene u zadravstvenom sistemu i zdravstvenoj politici, koje će im doneti bolje uslove i poboljšanje položaja  u ostvarivanju zdravstvene zaštite. Zdravstveni radnici, takođe u boljim uslovima rada i primanjima dostojnim čoveka u ovoj vrlo odgovornoj profesiji. Ova zdravstvena politika je bazirana na ustavnom i zakonskom poretku Srbije, ciljevima koje su zacrtale neke od zemalja Evrope, koje nam mogu služiti za primer.

Ona je utemeljena na dugoj tradiciji srpskog nacionalnog shvatanja solidarnosti: solidarnost zdravih sa bolesnima, bogatih sa siromašnima i mladih sa starijima. Briga za zdravlje, bolji kvalitet života svih građana ugradiće se u sve državne politike Republike Srbije, kao obaveza svih institucija i pojedinaca pod motom: Svi za zdravlje, Zdravlje za sve, Zdravlje važnije od svega !

Zdravi građani su osnov razvoja i prosperiteta svake zemlje, jer samo zdravi doprinose socijalnom i ekonomskom razvoju. U tom kontekstu, sistem zdravstvene zaštite nije oblik potrošnje, već vrsta investicije u ostvarivanju sveukupnog razvoja društva. Zdravlje ima ključni uticaj na sposobnost ljudi za svakodnevni život i njihov doprinos  društvenom i ekonomskom napretku, odnosno opštem uspehu zemlje. Zato na zdravlje treba gledati kao na najveći nacionalni resurs, koji zaslužuje kontinuirano staranje i strateški zasnovan razvoj.  Pravo na zdravlje i zdravstvenu zaštitu jeste jedno od osnovnih ljudskih prava i svi treba da uživaju u najboljem zdravlju i kvalitetu života – svako u Srbiji treba da ima priliku na izbor zdravih načina života i život u okruženju koje daje podršku zdravlju.

Dijagnoza

Ovaj dokument politike zdravstvene zaštite, dolazi nakon kraha i kolapsa, koji je doživela politika zdravstvene zaštite, utvrđena od strane Vlade Republike Srbije 2002 godine, obzirom da za 15 godina gotovo ni jedan od tada postavljenih ciljeva nije ostvaren. Krah je rezultat neispunjenih obećanja, neplanskog improvizatorskog razvoja, namernih obmana i međustranačkih kadrovskih kombinatorika, kao i korupcije, koja je usađena u sistem zdravstvene zaštite i nažalost postala vodeći pogubni  faktor uređivanja odnosa u njemu, od koga skoro da nema odbrane. Ta politika stvorila je dubok jaz između zdravstvenih radnika i građana, a lekare izvela bezrazložno na stub srama, kao korumpirane službenike, iako ogromna većina njih živi skromno i od svoje zarade i ne učestvuje ni u kakvoj korupciji. Stoga je vraćanje dostojanstva medicinskoj struci i uspostavljanje novog poverenja i međusobnog uvažavanja zdravstvenih radnika i građana važan cilj ove politike.

Ciljevi nove zdravstvene politike Srbije za period do 2025 godine jesu:

  1. Obnavljanje stanovništva i stimulacija svim instrumentima državne i zdravstvene politike rađanja zdravog potomstva, jer bez obnove stanovništva nema smisla ni država, ni zakoni, ni zdravstvena politika.  Zbog nedostatka adekvatne populacione  politike, izostanka ugrađivanja ciljeva i mera u sve druge pa i zdravstvenu politiku, kao i  nemara s tim u vezi Srbija u poslednjoj deceniji živi najtežu depopulacionu dramu,svake godine je manja za jedan osrednji grad od 36.000 stanovnika;
  2. Očuvanje i unapređenje zdravstvenog stanja stanovništva Srbije i jačanje zdravstvenog potencijala nacije, kroz stalno i sistematsko razvijanje zdravih stilova i unapređenje kvaliteta života svakog pojedinog građanina, porodica i zajednica;
  3. Jednak i pravičan pristup zdravstvenoj zaštiti svih građana Srbije, za iste potrebe, kao i stalno unapređenje zdravstvene zaštite posebno osetljivih populacionih grupa;
  4. Postavljanje pacijenta u centar sistema zdravstvene zaštite, kroz jasno definisanje njegovih prava u zdravstvenom osiguranju, zaštitu ljudskih prava u korišćenju zdravstvene zaštite i uvažavanje njegove volje i obezbeđenje saglasnosti, za sve postupke vezane za njegovo zdravlje i zdravstvenu zaštitu;
  5. Održivost zdravstvenog sistema, na osnovu jasno definisane makro i mikroekonomske politike zdravstva, planiranje razvoja i rada, obezbeđenje maksimalne transparentnosti radi suzbijanja korupcije i obmana i selektivnu decentralizaciju u oblasti upravljanja resursima, i širenje izvora i načina finansiranja;
  6. Poboljšanje funkcionisanja, efikasnosti i kvaliteta zdravstvenog sistema uz definisanje posebnih državnih programa u oblasti prevencije bolesti, ranog otkrivanja i efikasnog lečenja kroz definisanje mreže institucija u državnoj i privatnoj svojini, tehnologija i medicinskog snabdevanja;
  7. Utvrđivanje uloge i funkcija privatnog sektora u pružanju zdravstvenih usluga celokupnom stanovništvu, na osnovu studije ekonomske održivosti obavljanja poslova za nacionalno zdravstveno osiguranje i komplementarnosti organizacije zdravstvene službe;
  8. Unapređenje ljudskih resursa zdravstvene zaštite, kroz funkcionalan sistem edukacije budućih zdravstvenih radnika, kao i kontinuiranu edukaciju i stalnu proveru znanja i veština zaposlenih. Za organizovanje i sprovođenje održivog sistema kontinuirane edukacije zdravstvenih radnika i saradnika treba da bude zadužen Medicinski fakultet u Beogradu i Institut za javno zdravlje „Batut“.

U zdravstvenom sistemu Srbije već postoji zavidan nivo razvijenosti mreže institucija i obezbeđenosti stanovništva zdravstvenim radnicima, posebno u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, ali nema neophodnog stalnog praćenja i prilagođavanja, uzimajući u obzir promene društvenog i ekonomskog okruženja i zdravstvenih potreba, koje se neprekidno menjaju. Koncept izabranog lekara primarne zdravstvene zaštite treba realizovati uvođenjem ekonomskih instrumenata nagrađivanja lekara za bolji i kvalitetniji rad, umesto parola i pretnji ukidanjem prava u zdravstvenom osiguranju. To se takođe odnosi na unapređenje kvaliteta zdravstvene zaštite, koji se mora osigurati kontinuiranom edukacijom, stalnim i planskim ulaganjima u poboljšanje uslova rada, nagrađivanju višeg kvaliteta i ekonomskom kažnjavanju, onih koji svojim neznanjem i neradom smanjuju kvalitet i urušavaju poverenje građana u zdravstveni sistem. To će se takođe osigurati stalnom kontrolom i proverom znanja i veština zdravstvenih radnika i sprovođenja utvrđenih procedura, kao i sprovođenja pravila službe utvrđenih vodičima dobre kliničke prakse i farmakoterapijskim protokolima.

Srbiji je neophodna suštinska decentralizacija i naučno utemeljena nova regionalna organizacija zdravstva sa planiranjem na regionalnom i institucionalnom nivou, kao preduslovu održivosti sistema. Poslednjih 15 godina karakteriše haotičan razvoj uz odsustvo planskog investiranja i antiplansku kampanju, čiji je rezultat stvaranje neodrživog zdravstvenog sistema. Sada u mnogim mestima imamo skenere i magnetne rezonance, kao i druge visoko sofisticirane tehnologije, ali nema radiologa, koji bi mogli da interpretiraju nalaze, tako da je iskorišćenost tih tehnologija nedozvoljivo niska, a na preglede se širom zemlje čeka nedozvoljivo dugo. Nedostaju patolozi i laboratorije u kojima se donose odluke, oko konačnih dijagnoza pa samim tim i načina lečenja. Nedostaju anesteziolozi i reanimatolozi, a pojam intenzivista nije još odomaćen među specijalizacijama i specijalnostima. Intenzivna i postoperativna nega je u teškom, nedozvoljivo teškom stanju. Nemamo ni jedan trauma centar I nivoa, prema međunarodnim standardima, čemu je po potencijalima najbliža Vojno-Medicinska Akademija, ali ona još nije postala opšte dostupna narodna bolnica. Nema gotovo nikakve podele rada među institucijama sekundarnog i tercijarnog nivoa zdravstvene zaštite, niko se ozbiljno ne bavi bolnicama, a u njima se troši 60% sredstava u zdravstvenoj zaštiti.

Konkretnim ekonomsko-finansijskim instrumentima može se i treba mobilisati uvođenje privatnog kapitala u investicije u zdravstvenoj delatnosti, što znači i stimulacije otvaranja kapaciteta primarne, sekundarne i čak tercijerne zaštite u skladu sa planom mreže. Njih treba direktno finansirati kroz otkup spektra i obima usluga, od strane nacionalnog sistema obaveznog zdravstvenog osiguranja, kao i osiguravajućih kompanija, koje će se formirati u sistemu dopunskog zdravstvenog osiguranja. Zakoni kojima se uređuje javno-privatno partnerstvo neophodan su preduslov ovakvom razvoju.

Glavni cilj nove zdravstvene politike, jeste očuvanje i unapređenje zdravlja i kvaliteta života stanovništva  Srbije i socijalno-ekonomska održivost sistema zdravstvene zaštite.  To se može postići obezbeđenjem solidarnosti i jednakosti između zdravih i bolesnih, siromašnih i bogatih, starih i mladih, kao i kroz stvarnu rodnu ravnopravnost, sa akcentom na posebno osetljive grupacije stanovništva, uvažavanje prava i ukazivanje na obaveze građana prema sopstvenom zdravlju. Zdravstveni sistem treba da osigura fizički, geografski i ekonomski dostupnu i pristupačnu zdravstvenu zaštitu integrisanu kroz vertikalnu povezanost primarnog, sekundarnog, tercijernog nivoa i horizontalnu povezanost u sistemu u odnosu na lokalne zajednice. Kvalitetnu zdravstvenu zaštitu, kroz stalno unapređenje kvaliteta zaštite i pravo korisnika na izbor lekara i informisanost sa pravom na samoodlučivanje pacijenata. Pravdanje malim izdvajanjima za zdravstvenu zaštitu od oko 250 evra jeste osnovano, ali je činjenica da se i sa ovako malim izdvajanjima može mnogo više i mnogo bolje, boljim uređenjem zdravstvenog sistema funkcionalnijim propisima i posebno novim Zakonom o organizaciji zdravstvene službe, kojim će se precizirati obaveze svih institucija i pojedinaca u njima. Uvođenjem savremenog informacionog sistema i konačno: elektronskog recepta, elektronskog uputa, elektronskog zakazivanja pregleda i usluga, elektronskog zdravstvenog kartona i drugim servisima baziranim na korišćenju savremenih komunikacionih tehnologija.

Faktori rizika za brojne hronične nezarazne bolesti, kao što su pušenje, hipertenzija, hiperholesterolemija, gojaznost, nepravilna ishrana, fizička neaktivnost, rizici prisutni u životnoj sredini i zloupotreba alkohola i psihoaktivnih supstanci imaju sve veću ulogu.     U Srbiji je u 2015. g. pušilo 34 % odraslog stanovništva i 15% mladih uzrasta 15–19 godina, a 46% odraslog stanovništva imalo je hipertenziju ili je potencijalno moglo da oboli od povišenog krvnog pritiska, 18% odraslih i 6% dece i omladine uzrasta 7–19 godina bilo je gojazno, 74% odraslih stanovnika bilo je fizički neaktivno, dok je 40% odraslih svakodnevno ili povremeno konzumiralo alkohol. Zabrinjavaju i podaci o upotrebi alkohola među mladima, jer je naviku opijanja, bar jednom mesečno imalo 5% mladih u Srbiji, dok se svako četvrto dete, odnosno adolescent uzrasta 12–19 godina, (25%) napilo bar jednom u životu, i to skoro svaki treći dečak i svaka peta devojčica. Preventivni programi moraju se orijentisati na smanjenje učestalosti faktora rizika, usvajanje adekvatnih životnih navika i ponašanja, unapređenje zdravlja stanovništva Srbije.

Plan mreže zdravstvenih ustanova Srbije obuhvata 375 zdravstvenih ustanova u državnoj svojini i to: 167 domova zdravlja, 41 apoteka, 16 zavoda na primarnom nivou,  40 opštih bolnica, 40 specijalnih bolnica za akutna i hronična stanja i za rehabilitaciju, 4 kliničko-bolnička centra, 6 klinika, 13 instituta, Vojno-medicinska akademija, 4 klinička centra, 37 instituta i zavoda koji obavljaju delatnost na više nivoa, od kojih su četiri instituti i 23 zavodi za javno zdravlje. Ukupan broj postelja utvrđen Planom mreže iznosi 38.590, čime je postignuta obezbeđenost od 525 postelja na 100.000 st., što je nešto manje od proseka EU (570 na 100.000 st.), a značajno manje od proseka evropskog regiona SZO koji iznosi 668 postelja na 100.000 st. U zdravstvenim ustanovama iz Plana mreže bilo je ukupno 114.000 zaposlenih. U Srbiji je, u odnosu na broj zaposlenih u zdravstvenim ustanovama iz Plana mreže, postignuta obezbeđenost od 281 lekara na 100.000 st., dok je u EU taj broj nešto veći – 321 lekar na 100.000 st.. U primarnoj zdravstvenoj zaštiti postignuta je obezbeđenost od 81 lekara na 100.000 st., odnosno jednog lekara na 1.200 stanovnika. Zdravstvena zaštita koja se pruža u ustanovama stacionarnog tipa i dalje angažuje najveći broj lekara, oko polovine od ukupnog broja. Ako se posmatra obezbeđenost stanovništva lekarima u odnosu na ukupan broj licenciranih lekara u Republici Srbiji (28.413 prema podacima Lekarske komore Srbije) ona iznosi 387 lekara na 100.000 st.. Broj medicinskih sestara-tehničara u Srbiji je 572, dok je u EU taj broj veći za jednu trećinu i iznosi 745 na 100.000 stanovnika. Međutim, ako uzmemo u obzir ukupan broj licenciranih medicinskih sestara i zdravstvenih tehničara (50.801 prema podacima Komore medicinskih sestara i zdravstvenih tehničara Srbije), onda je obezbeđenost stanovništva medicinskim sestrama bliža proseku EU i iznosi 721 medicinska sestra na 100.000 stanovnika. Udeo administrativno-tehničkih radnika u ukupnom broju zaposlenih, mada kontinuirano smanjivan, i dalje je visok i iznosi je 25,5%. Broj nezaposlenih lekara, stomatologa i farmaceuta od 2000. godine pokazuje trend rasta, sa najvećim vrednostima zabeleženim 2005. i 2006. godine, da bi u 2015. godini iznosio ukupno 3.500. Porast nezaposlenih zdravstvenih visokoobrazovanih kadrova najvećim delom je posledica nedostatka  nacionalne politike planiranja upisa i školovanja, zapošljavanja i stalnog usavršavanja zdravstvenih radnika i saradnika. Školovanje jednog lekara traje najmanje 6 godina, a cena iznosi blizu 100.000 evra. U Srbiji se ulaže u obnavljanje i nabavku medicinske opreme, posebno opreme visoke tehnološke vrednosti,  tako zdravstvene ustanove raspolažu sa: dva aparata za pozitron emisionu tomografiju, 38 aparata za magnetnu rezonancu, 90 aparata za kompjuterizovanu tomografiju, 14 linearnih akceleratora i 75 mamografa od kojih su dva pokretni digitalni mamografi. Korišćenje ovih uređaja je neadekvatno u državnom sektoru zdravstva i dok pacijenti čekaju na dugim listama neki uređaji rade samo par sati, što se objašnjava nedostatkom lekara radiloga.U Srbiji zdravstvene usluge stanovništvu pružaju se, pored zdravstvenih ustanova u državnoj svojini, i u zdravstvenim ustanovama u privatnoj svojini i privatnoj praksi. Početkom 2015. godine u Republici Srbiji bilo je registrovano preko 5.000 jedinica zdravstvene službe u privatnoj svojini, od čega su 7 domovi zdravlja, 72 bolnice, 136 poliklinika, oko 1.200 lekarskih ordinacija, 2.000 stomatoloških ordinacija, 1.400 apoteka i 200 različitih laboratorija i dijagnostičkih ordinacija. Čitav ovaj sistem institucija i zdravstvenih radnika u njima stalno očekuje normativno uređivanje njihovog položaja, prava, obaveza i odgovornosti, očekuje organizovanu i efikasnu državnu upravu, koja im pomaže u ostvarivanju njihovih zadataka, a dobija polovična rešenja i stalnu neizvesnost.

Korišćenje zdravstvene službe ima stabilan tok godinama, a prosečan broj poseta službama domova zdravlja u 2014. godini iznosio je 8 poseta po stanovniku, što je znatno više od proseka u EU (6,8). Primetna je teritorijalna neujednačenost u korišćenju primarne zdravstvene zaštite, a rezultati Studije o životnom standardu pokazuju manje korišćenje zdravstvenih usluga među siromašnim i socijalno osetljivim grupama stanovništva (zdravstveno neosigurani, Romi, izbegla i raseljena lica, nezaposleni). U Srbiji je registrovano 1,12 miliona bolnički lečenih u 2014. godini. Prosečna dužina lečenja je u proteklih 10 godina smanjena za 3,6 dana i u 2014. godini iznosila je 9,5 dana, što je veoma blizu prosečne vrednosti u EU (9 dana). Prosečna dnevna zauzetost postelja u stacionarnim zdravstvenim ustanovama za kratkotrajnu hospitalizaciju u Srbiji iznosila je 69,8%, što je manje kako od proseka u EU (76,3%), tako i od evropskog proseka (79,1%). Nizak nivo zauzetosti postelja ne može se tumačiti samo kao rezultat viška posteljnih kapaciteta, već kao rezultat delovanja više faktora, kao što su neodgovarajuća distribucija postelja u odnosu na aktuelne potrebe i tradicionalni način finansiranja kapaciteta zdravstvenih ustanova.

Životna sredina sa fizičkim, biološkim, hemijskim, društvenim i psihosocijalnim faktorima ima značajan uticaj na zdravlje ljudi, iako se njihovo dejstvo na zdravlje može primetiti nakon mnogo godina. Prema ekspertskim mišljenjima, oko trećina zdravstvenih problema može biti direktno povezana sa faktorima životne i radne sredine. Deca, trudnice i stari su naročito osetljivi na uticaj faktora rizika iz životne sredine. U  Srbiji priključak za vodu u kući, odnosno stanu iznosi 95%, a bezbedne izvore vode za piće prema nacionalnoj statistici navodno koristi 99% populacije. Kvalitet vode za piće razlikuje se od okruga do okruga i zavisi od samog porekla vode, sastava zemljišta i tehničko-tehnološkog tretmana prerade vode. U poslednjih deset godina, uočen je trend poboljšanja mikrobiološke ispravnosti i fizičko-hemijskog kvaliteta vode za piće. Uticaj zagađenja vazduha doprinosi razvoju hroničnih bolesti disajnih organa. Glavni izvori zagađenja vazduha u Srbiji pripadaju energetskom sektoru (termo-elektrane), rafinerijama nafte, lokalnim toplanama, kućnim ložištima na tečna i čvrsta fosilna goriva, saobraćaju, kao i nesanitarnim deponijama čvrstog otpada, dok su glavni uzroci aerozagađenja sagorevanje nekvalitetnog lignita, neracionalno i neefikasno trošenje energije, neefikasne tehnologije sagorevanja fosilnih goriva, kao i neadekvatno održavanje industrijskih postrojenja. U sve većem broju naselja obavlja se kontinuirano merenje osnovnih parametara zagađenja vazduha. U Srbiji je posebno kritična oblast upravljanja čvrstim i tečnim otpadnim materijama, naročito medicinskim otpadom.Otpad se prikuplja neselektivno, pa se često u komunalnom otpadu nalaze i pojedine kategorije industrijskog i medicinskog otpada. Kada je u pitanju čvrsti otpad, najveći problem je njegovo nekontrolisano odlaganje i stvaranje „divljih” deponija.U cilju otklanjanja i umanjenja uticaja rizičnih faktora na zdravlje stanovništva poslednjih godina intenziviran je multisektorski pristup.

Predstoje brojne i suštinske promene definisane 21 tačkom za promene koje su neophodne i moguće:                                                       

  1. Neophodno je utvrditi činjenično stanje u vezi razvoja zdravstvene zaštite od 2002 godine kada je utvrđena zdravstvena politika Vlade Republike Srbije, do kraja 2015. Potrebna je sveobuhvatna finansijska i stručna revizija stanja u zdravstvenom sistemu. Treba utvrditi razloge promašaja u vođenju zdravstvene politike. Ovo pre svega da se greške ne bi ponavljale i umnožavale.
  2. Treba utvrditi Novu zdravstvenu politiku kroz dokument Vlade Republike Srbije (konsenzus oko zdravstvene politike verovatno nije moguć, zbog brojnih složenih interesa), ali je moguće utvrđivanje većinskog stava i politike. Osnovi politike zdravstvene zaštite u Srbiji do 2025 godine, je dokument sačinjen u ekspertskom obliku koji se upućuje na razmatranje, odnosno usvajanje Vladi Republike Srbije, odnosno Narodnoj Skupštini.
  3. Neophodno je odmah pristupiti donošenju „Paketa antikorupcijskih mera“ u društvu, državi, a posebno u ovoj zdravstveno-zaštitnoj oblasti. U tome je glavna mera obezbediti javnost rada u proceni stanja, kroz isticanje na sajtu svih dokumenata o dosadašnjem radu organa zdravstva, kao i svih zdravstvenih ustanova od interesa za javnost. Javnost rada zdravstvene instucije, organa uprave i osiguranja podrazumeva da registracija i početak rada obuhvata obaveznu veb adresu zdravstvene ustanove (sajt), linkovan sa Ministarstvom zdravlja Srbije po teritorijalnom principu i karakteru delatnosti. Na sajtu se moraju naći svi obavezni elementi delatnosti: mesto rada i adresa sa telefonima i načinom kontaktiranja zaposlenih, radno vreme, cenovnik svih usluga, lista zaposlenih, pozivi za davanje ponuda za nabvku kod institucija koje se finansiraju iz javnih izvora, kao i odluke o nabavci sa svim detaljima cena, kao i podacima o izabranom dobavljaču. Na sajtu se moraju naći sve kliničke studije i istraživanja koja se realizuju sa imenima istraživača, ciljevima istraživanja, prihodima koji se ostvaruju, kao i neželjenim efektima primenjenih lekova odnosno dijagnostičkih i terapijskih sredstava. Obzirom na javni karakter zdravstvene delatnosti neophodno je urediti sve elemente sadržaja sajta posebnim pravilnikom Ministarstva zdravlja.
  4. Predložiti Narodnoj Skupštini, kompletan paket zakona, kako bi se odjednom, a bez “vakuma u sistemu” promenila politika i regulativa predlagana prethodnih godina, a zakone donete u prethodnom periodu suspendovati – diskontinuitet sa tom politikom je neophodan preduslov promena na bolje. Ovo udruženje je uvereno da Srbija ima trećinu kvalitetnih, trećinu nekvalitetnih i trećinu propisa koji nikada nisu urađeni. A važećih je oko 100 propisa različitog ranga. Stoga ima spreman paket propisa sastavljen od 22 zakona od kojih 11 sasvim novih i 11 starih izmenjenih i dopunjenih. Na tome se radilo savesno, timski i stručno poslednjih 5 godina, prilika je i red da paket dobije pravo javnosti i pravo na razmatranje. Po svom karakteru zakonske odredbe nisu nove kreacije, ali jesu  kreativne kompilacije evropskih propisa uz sociokulturnu i ekonomsku adaptaciju, na našu sredinu. O svakom od njih otvara se rasprava u Parlamentu i mogućnost da budu unapređeni, stručnim inicijativama i naučno zasnovanim stavovima po principima zdravstvene zaštite zasnovane na dokazima.
  5. Zakon o lekarima se bavi kategorijom, koja broji 28.000 ljudi. Lekari prirodno očekuju da ovim Zakonom dobijaju jedan pravni akt, koji reguliše njihova prava i dužnosti. Ovaj Zakon ih uvodi u kategoriju zaštićenih službenih lica, koja ne mogu biti napadana, vređana i ponižavana, bez posledica, kako je to sada bio slučaj. Obaveze lekara su savesno i odgovorno postupanje, lečenje u skladu sa najvišim zahtevima struke i nauke iskazanim u vodičima dobre kliničke prakse, koji će takođe brzo biti sačinjeni i postati sastavni deo zakonopravila o radu lekara. Zakon o stomatolozima za oko 4.000 osoba; Zakon o apotekarima 4.000 osoba i dr. istovetno regulišu pozicije i orgovornosti ovih dveju važnih kategorija. Komorski propisi, odnosno pravila ne mogu biti adekvatna zamena za zakone, a promene u organizaciji i funkcijama kao i nadležnostima komora bitno će se promeniti.
  6. Zakon o medicinskim sestrama bavi se definisanjem obaveza i odgovornosti, kao i zaštitom prava medicinskih sestara i tehničara. Grupacija od oko 51.000 vrednih radnih i poštenih zdravstvenih pregaoca, koji ovim dobijaju prvi put državni akt usmeren ka tome da ih zaštiti, kao samostalne zdravstvene radnike, po istom principu kao i lekare.
  7. Zakon o zaštiti prava pacijenata utvrđuje sistem jasnog određenja prava pacijenata na najboljim evropskim tradicijama i vrednostima i bolju i efikasniju zaštitu ljudskih i građanskih prava pacijenata u sistemu zdravstvene zaštite. Utvrđuje se i odgovornost za kršenje prava pacijenata. Zaštitnici prava pacijenata u budućnosti će biti zaposleni u Republičkom fondu za zdravstveno osiguranje i Ministarstvu zdravlja, a ne kao do sada u samim zdravstvenim ustanovama ili opštinama, što je ozbiljno hendikepiralo njihovu zaštitnu ulogu. Oni će istovremeno biti kontrolori zdravstvenog osiguranja i ispunjavanja ugovornih obaveza od strane zdravstvene ustanove.
  8. Postojeće komore zdravstvenih radnika će biti bitno trasformisane, a nove će se formirati od zdravstvenih radnika koji rade u privatnoj delatnosti, bilo kao stalno zaposlenih ili u dopunskom radu angažovanih. Nije trebalo mnogo vremena da se pokaže kako je loša postavka sistema proizvela loš rezultat – sadašnje komore nisu ispunile očekivanja. Komore koje saopštavaju da će protiv nekog zdravstvenog radnika preduzeti disciplinske mere, tek nakon pravosnažne sudske odluke, a drže svoje sudove časti, nisu nikome ne samo neophodne nego ni potrebne. Članarinu neće plaćati oni koji ostaju da rade samo u državnom sektoru zdravstvenim ustanovama, jer se o njima mora starati osnivač tj. država, a ostali će se učlanjivati u komore obavezno. Ministarstvo zdravlja će poštovati autonomiju komora, ali će sprovoditi efikasniju kontrolu zakonitosti njihovog rada.
  9. Postojeći sistem Kontinuirane medicinske edukacije je brzo pokazao kako loše zamišljen sistem, ne može da funkcioniše. Gomila nepotrebnih i komercijalizovanih programa opteretila je ionako male plate zdravstvenih radnika i fondove zdravstvenih ustanova, bez adekvatnog outputa, sem za one koji od tih programa imaju materijalne koristi. Obezbediće se novi sistem kontinuirane edukacije funkcionalan efikasan i jeftin, uz maksimalno korišćenje interneta i telekomunikacionih tehnologija u čemu se nalaze zlatne rezerve brzog i efikasnog zanavljanja znanja i veština. Osim kontinuirane i redovna dodiplomska edukacija lekara i medicinskih sestara će se podvrći ozbiljnim preispitivanjima i reformama, a pre svega kroz realno utvrđivanje stanja od strane nezavisne državne komisije, kao i potom izradu plana kadrova i programa i planova edukacije.
  10. Postojeći informacioni sistem zdravstva je potpuno deplasiran, a od njega nemaju koristi ni pacijenti ni zdravstveni radnici. Iako su na njega utrošeni milioni evra iz evropskih kredita jasno je da neće ispuniti ni deo očekivanja. Skoro polovina zdravstvenih radnika još uvek nema kontakt, a ni znanje o računarima, nisu familijarni sa internet tehnologijama, što je blago rečeno nedozvoljivo. Planom razvoja prediđa se nabavka prigodnog računara za svakog doktora, jedan i za svaku grupu sestara u radnom procesu takođe, a cena ove nabavke će se plaćati kreditom podnošljivim za javne finansije. Rezultat ove nabavke će biti brzi tehnološki skok, čiji je cilj dostizanje evropskih zemalja u kojima se edukacija korišćenjem internet tehnologija i knjiga uveliko odomaćena, a traganje za dokazima u okviru medicine i zdravstvene zaštite zasnovane na dokazima gotovo isključivo bazirano na računarskim i komunikacionim tehnologijama. Čak i da nema nikakvog softvera, a može se napraviti bar elektronska istorija bolesti za svakog građanina Srbije (uz sve mere čuvanja lekarskih tajni) zdravstveni radnici koristiće internet i Srpski zdravstveni intranet, usavršavaće se preko interneta i polagati ispite u okviru kontinuirane obnove medicinskih znanja.
  11. Svi lekari će biti povezani sa Republičkim fondom obaveznog zdravstvenog osiguranja, Ministarstvom zdravlja, Medicinskim fakultetima, međusobno i konačno što je najvažnije sa apotekama. Samo putem elektronskih recepata i pune kontrole potrošnje napraviće se uštede koje opravdavaju nabavku računara. Redukovaće se potrošnja rendgen filmova, laboratorijski rezultati će cirkulisati elektronski i td. Svi lekari će dobiti setove udžbenika u elektronskom obliku, audiovizuelna predavanja najboljih nastavnika iz zemlje i sveta. Svi lekari će biti dužni da upisuju sve podatke i činjenice o svojim pacijentima. O izvršenom radu treba da izveštavaju rukovodstva ustanova, zdravstveno osiguranje i Ministarstvo zdravlja.
  12. Medicina zasnovana na dokazima i zdravstvena zaštita zasnovana na dokazima, postaće u narednih 10 godina neizbežan i uobičajen način donošenja odluka u lečenju i dijagnostici pacijenata, kao i donošenju upravljačkih odluka u sistemu zdravstvene zaštite. Svi vodiči dobre kliničke prakse i Farmako-terapijski protokoli, svi udžbenici i priručnici za dijagnostiku i lečenje postaće dostupni svakom lekaru donosiocu odluka. Svaki lekar će u narednih 5 godina dobiti mogućnost da pomoću mobilnog telefona ili računara obavi direktnu konsultaciju oko leka, doze, najboljeg mesta za upućivanje pacijenta, a svaki pacijent mogućnost da korišćenjem ovih tehnologija zakazuje posete u zdravstvenim ustanovama, kao i da dobije rezultate pretraga i pregleda u zdravstvenim ustanovama. Razvojem sistema telemedicinske konsultacije uvešće se u zdravstveni sistem jedna efektivna zdravstvena tehnologija koja će napraviti značajne uštede i racionalizacije poslovanja, bolji konfor pacijenata i zdravstvenih radnika širom zemlje.
  13. Sve državne bolnice će se naći u nadležnosti države, a domovi zdravlja lokalne samouprave tj. opštine. Pokazalo se neumesnim i neadekvatnim da bolnice osniva lokalna samouprava. Država mora da sačini jasan Plan razvoja bolnica i svakoj obezbedi kapacitete prema mogućnostima tj. definisanim kriterijumima potreba. Bolnice su institucije u kojima se troši oko 60% zdravstvenih sredstava i zavređuju punu pažnju i dugoročne planove i programe razvoja. Regionalizacija bolničkog sistema u optimalnom broju regionalnih jedinica, koji ne prelazi pet do sedam, biće prva ozbiljna državna regionalna podela bazirana na stručno-medicinskim i ekonomski održivim principima.
  14. Vojno-medicinska Akademija će postati civilna zdravstvena ustanova dostupna svim građanima, u kojoj će Vojska Srbije imati svoj definisani kapacitet prema utvrđenim potrebama. Zvaće se Klinički centar VMA, jer baštini dugu tradiciju vojnog saniteta Srbije, imaće direktora umesto načelnika i Upravni odbor umesto patronata Ministarstva odbrane. Objediniće se vojno-zdravstveno osiguranje sa civilnim i izjednačiti prava svih građana da koriste zdravstvenu zaštitu pod jednakim uslovima.
  15. Svi građani će morati da budu osigurani pod jednakim uslovima u skladu sa novim Zakonom o obaveznom zdravstvenom osiguranju. Oni koji nisu u mogućnosti da sami plaćaju zdravstveno osiguranje biće osigurani preko državnih fondova. Čak i oni koji nemaju nikakav oblik plaćanja zdravstvenog osiguranja imaće pravo na zdravstvene usluge u okviru minimalnog zdravstvenog paketa. Novi Zakon o dobrovoljnom zdravstvenom osiguranju obezbediće onima koji to žele mogućnost da se dopunski zdravstveno osiguraju u vezi većeg konfora, oslobađanja od participacija i tome slično.
  16. Nova Populaciona Inicijativa, je prvi jasno definisan dokument ozbiljne populacione politike usmeren ka ženama i porodicama, usmeren ka obnavljanju stanovništva. Rađanje i očuvanje dece je imperativ svake politike i uslov opstanka nacije i države. Ugovor države sa ženama je politički akt, kojim se Vlada obavezuje da će za žene trudnice, porodilje i majke sa malom decom učiniti sve ono što je i do sada trebala. Ugovorom će se država obavezati da za rađanje dece obezbedi uslove i takvu finansijsku podršku, koja potpuno stimuliše rađanje i čuvanje dece, kao najvažniji lični zadatak i cilj svake žene i porodice. Umesto marketinških igara oko borbe protiv steriliteta putem vantelesne oplodnje, akcija će se usmeriti na to da zdrava i normalna porodica umesto maksimalno dvoje, dobije treće dete.
  17. Nova institucionalana forma državne zaštite zdravlja je specijalizovana Zdravstvena policija, sastavljena od sanitarnih i zdravstvenih inspektora i dr. stručnih ljudi, kojima se u zadatak stavlja obaveza da spreče ugrožavanje zdravlja ljudi hranom, vodom, ilegalnim lekovima, drogom, zaraznim bolestima i sl. Policija koja će sankcionisati greške i neznanje lekara i drugih zdravstvenih radnika, jer postojeća policija nije ni stručna, ni osposobljena da se uhvati u koštac sa izazovima ataka na zdravlje od njive, pijace, kuhinje, vodovoda do ordinacije i bolnice.
  18. Zakon o zaštiti od droge utvrđuje nove znatno strožije sankcije za svakog ko poseduje, distribuira ili uvozi drogu. Verovatno će se nakon njegovog donošenja radikalizovati borba protiv proizvodnje i distribucije opojnih droga, a retko ko oglušiti na zaprećene kazne, pogotovu kada budu izrečene i sprovedene prve sankcije na osnovu tog Zakona. Obračun sa drogom će biti primeran za sve Evropske kulture i civilizacije, a odlučan i u sprovođenju
  19. Definisaće se državna politika u oblasti proizvodnje i distribucije lekova i sanitetskih sredstava. Farmaceutska industrija Srbije ima velike potencijale i bez obzira na činjenicu što nije pod neposrednom kontrolom države, merama stimulacije može postati značajan faktor zadovoljenja potreba za lekovima u zemlji, a i izvozna grana. Planskim aktima će se utvrditi potrebe za vakcinama i način njihovog obezbeđenja, prvo kroz sopstvenu proizvodnju u Institutu Torlak, a tek kada to nije moguće uvozom. Agencija za hranu i lekove postaće centralno mesto ispitivanja i kontrole hrane i lekova u Srbiji pre njihovog stavljanja u proizvodnju i promet. Ona će biti odgovorna za stanje na tržištu zajedno sa Zdravstvenom policijom.
  20. Stimulisaće se proizvodnja medicinskih uređaja u Srbiji, pa se može očekivati da veliki proivođači posebno japanski, korejski, kineski i sl., kao i evropski na osnovu obezbeđenih beneficija i subvencija otvore proizvodne pogone i time Srbiji osiguraju bolji status u međunarodnoj podeli rada u visokim tehnologijama medicine. Razviće se sistem kontrole u održavanju medicinskih uređaja i tehnologija, ovlašćenih servisa i njihove odgovornosti za bezbedno funkcionisanje uređaja.

Uvešće se red u objektivno postojeći nered ili kako neki govore haos i beznađe. Odgovorni i ozbiljni zdravstveni radnici nemaju razloga da strepe od  Nove zdravstvene politike – biće im mnogo bolje u tom novom zdravstvenom sistemu. Oni, koji su pomislili da u državnom sistemu zdravstvene zaštite mogu i treba da se obogate, koristeći veštine i znanja stečena privilegovanim položajem institucije i sebe u instituciji, moraće da shvate da to nije društveno prihvatljivo ponašanje. Izuzetan stvaralački rad i pregnuće nagrađivaće se primerno i u državnim ustanovama, jer ne smemo dozvoliti migracione gubitke, mimo evropskih uobičajenih kriterijuma. Ugovori o stručnom usavršavanju će se ozbiljno usavršiti i poboljšati, kao i sistem garancija za rad u određenom vremenu.

Leave Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *